S-75 Dvina
S-75 Dvina | |
---|---|
S-75 Dvina izložena u njemačkom Cottbusu | |
Vrsta | raketa zemlja-zrak |
Država porijekla | ![]() |
Historija uporabe | |
U službi | 1957. – danas |
Korišten od | v. Korisnici |
Ratovi | v. Operativna historija |
Historija proizvodnje | |
Projektant | Raspletin KB-1 (bojeva glava) Grušin MKB Fakel (raketa) NPO Lavočkin |
Projektirano | 1953. – 1957. |
Razdoblje proizvodnje | od 1957. |
Proizvedeno komada | 4600 |
Inačice | S-75 Dvina, S-75M-2 Volhov-M, S-75 Desna, S-75M Volhov, S-75M Volga |
Karakteristike | |
Masa | 2300 kg (s bojevom glavom) |
Visina | 1060 cm |
Dijametar | 700 mm |
Brzina | 3,5 Ma |
Bojeva glava | 200 kg |
Domet | 45 km |
Pogonsko gorivo | kruto (potisnik) tekuće gorivo (gornji stupanj) |
Maksimalna visina leta | 25.000 m |
Preciznost | 65 m |
Sistem navođenja | radio-kontrola |
Lansirna platforma | statična rampa |
S-75 Dvina (rus. С-75 Двина, NATO oznaka: "SA-2 Guideline") je sovjetski protuzračni sistem s raketom zemlja-zrak kojeg su između 1953. i 1957. razvile vojne kompanije Raspletin KB-1, Grušin MKB Fakel i NPO Lavočkin. U operativnu službu ušao je 1957. i vremenom je postao najkorišteniji antiavionski sistem u historiji, a koristi se i dan danas. Prvo uspješno rušenje neprijateljske letjelice S-75 je zabilježio 7. 10. 1959. kada je nad Kinom oboren tajvanski RB-57D (na 20 km visine). Ovaj uspjeh Kinezi su službeno pripisali svojoj avijaciji s ciljem prikrivanja moćnog sistema koji im je bio na raspolaganju. Međunarodnu slavu S-75 Dvina je stekla 1. 5. 1960. kada je nad sovjetskim nebom u Sverdlovskoj oblasti srušen CIA-in špijunski avion Lockheed U-2, te kada je 27. 10. 1962. tokom hladnoratovske raketne krize oboren još jedan avion takvog tipa nad Kubom. Sistem je kasnije aktivno korišten od strane Vijetkonga u Vijetnamskom ratu pri obrani Hanoja i Haiphonga, a korišten je i u drugim (uglavnom azijskim) ratovima. Tokom narednih dekada sistem je opetovano moderniziran i postoji više inačica među kojima su osnovne S-75 Dvina, S-75M-2 Volhov-M, S-75 Desna, S-75M Volhov i S-75M Volga. Uz SSSR, modificirane modele Dvine proizvodili su još Kina (HQ-1, HQ-2, HQ-3 i HQ-4) i Iran (Sajad-1), a kasnije i konvertirane modele zemlja-zemlja (CSS-8 i Tondar-69).
Operativna historija
- Vijetnamski rat (1955–1975)
- Drugi indijsko-pakistanski rat (1965)
- Šestodnevni rat (1967)
- Treći indijsko-pakistanski rat (1971)
- Jomkipurski rat (1973)
- Iransko-irački rat (1980–1988)
- Zaljevski rat (1990–1991)
- Rat u Abhaziji (1992–1993)
Korisnici
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/35/S-75_operators.png/305px-S-75_operators.png)
- Trenutni korisnici
Armenija: 79 lansera
Azerbejdžan: 25
Bugarska: 18
Egipat: 240 (model Tajer al-Sabah)
Iran: >300 lansera (uglavnom kineski HQ-2J i lokalni Sajad-1)
Jemen
Kina
Kirgistan
Kuba
Libija
Moldavija: 3 lansera
Mongolija
Mjanmar: 48
Pakistan: kineski HQ-2B
Rumunija
Sirija: 275
Sjeverna Koreja: do 270
Sudan
Tadžikistan
Vijetnam: 280
Zimbabve
- Bivši korisnici
Afganistan
Albanija: 84 lansera
Alžir
Čehoslovačka: 23
Gruzija
Istočna Njemačka
Indija
Indonezija
Irak
Mađarska
Poljska
Rusija: većina van službe od 1991. do 1996., ostatak se rabi za vježbanje
Somalija
SFRJ (RZ i PZO): prešlo u službu država nasljednica i napušteno ubrzo kasnije (v. Muzej vazduhoplovstva Beograd)
Sovjetski Savez: prešlo u službu država nasljednica
Vanjske veze
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4a/Commons-logo.svg/15px-Commons-logo.svg.png)
- (en) S-75 na Encyclopedia Astronautica
- (ru) S-75, Said Aminov, "Vestnik PVO"
- (ru) S-75, Vitalij Kuzmin, "Military Paritet"