Rafael Caldera

Rafael Caldera
56. predsjednik Venezuele
Mandat 11. ožujka 1969. – 12. ožujka 1972.
Prethodnik	Raúl Leoni
Nasljednik	Carlos Andrés Pérez
62. predsjednik Venezuele
Mandat 2. veljače 1994. – 2. veljače 1999.
Prethodnik	Ramón José Velásquez
Nasljednik	Hugo Chávez
Rođenje	24. siječnja 1916. San Felipe, Venezuela
Smrt	24. prosinca 2009. Caracas, Venezuela
Politička stranka	COPEI (1946–1993) Convergencia Nacional (1993–2009)
Supružnik	Alicia Pietri
Zanimanje	pravnik
Potpis

Rafael Antonio Caldera Rodríguez (španski izgovor: [rafaˈel anˈtonjo kalˈdeɾa roˈðɾiɣes]; San Felipe, 24. siječnja 1916. – Caracas, 24. prosinca 2009.) bio je utjecajni venezuelanski političar, koji je u dva navrata obnašao dužnost predsjednika države.

Ostavši rano bez roditelja, Caldera je usvojen od strane svoje tete, koja je bila udana za bogatog advokata, Tomása Liscana. Nakon završene osnovne i srednje škole, upisao se na Centralni univerzitet Venezuele, gdje je prvo diplomirao, a onda i doktorirao pravo i političke nauke. Iako ga je uloga vođe studenata tokom studija uvela u svijet politike, prije aktivnog pristupanja istom, Caldera je predavao pravo i sociologiju na nekoliko venezuelanskih univerziteta. Godine 1946., bio je jedan od osnivača demokršćanske stranke COPEI; Caldera je bio glavna ličnost svoje stranke tokom nekoliko desetljeća, sve do konačnog raskola početkom 90-ih godina. Caldera se 1947. godine po prvi puta kandidirao za predsjednika, ali je uvjerljivo izgubio od kandidata Demokratske akcije, Rómula Gallegosa. Caldera će se nastaviti kandidirati na svim sljedećim izborima, međutim redovito je gubio od kandidata Demokratske akcije sve do 1968. godine, kada je iskoristio raskol unutar vladajuće stranke i tijesnom većinom (oko 33,000 glasova) uspio pobijediti na izborima. Kada je u ožujku 1969. godina održana svečana prisega Caldere za predsjednika, bila je to prva mirna tranzicija vlasti između dvije stranke u historiji Venezuele.

Rafael Caldera je preuzeo vlast u periodu kada su gerilski pokreti u zemlji bili naglašeno aktivni i kada je centralna vlast imala ozbiljnih poteškoća s kontroliranjem istih. Međutim, Caldera je za svog prvog mandata uspio pacificirati zemlju i to tako što je ponudio amnestiju svim gerilskim borcima koji su desetljećima bili marginalizirani, omogućivši im tako reintegraciju u društvo i sudjelovanje u politici. Nakon isteka prvog mandata, čekao je desetogodišnji ustavom propisani period između dva reizbora te se nanovo kandidirao na izborima 1983. godine i izgubio. Nakon još jednog izbornog poraza i sukoba unutar stranke, Caldera je 1993. godine napustio COPEI i osnovao novu stranku, Convergencia Nacional, s kojom je, uz potporu manjih ljevičarskih stranaka, izašao na izbore 1993. godine.

Godinu dana ranije, Hugo Chávez je poveo neuspješni pokušaj puča protiv korumpirane vlade Carlosa Andrésa Péreza; Caldera je u govoru pred Kongresom, održanom 4. veljače 1992. godine, stao u podršku pučista te je oštro kritizirao neoliberalnu politiku Andrésa Péreza, ali i njega samoga. Na krilima tog govora, koji mu je donio enormnu podršku, Caldera je ponovo pobijedio na izborima i 1994. godine prisegnuo za svoj drugi mandat. Ipak, njegov drugi mandat bio je osjetno turbulentniji; suočen s teškom ekonomskom krizom, Caldera nije uspio iznaći konkretno rješenje i to je dovelo do jačanja nezadovoljstva među pukom. S druge strane, tokom prve godine mandata je ispunio svoje ranije obećanje i dao amnestiju svim sudionicima puča iz 1992., uključujući i Chávezu.

Upravo će ga Chávez 1999. godine naslijediti na mjestu predsjednika te mu, paradoksalno, uputiti snažne kritike. Nakon drugog mandata, Caldera se postepeno povlačio iz politike sve dok mu Parkinsonova bolest nije potpuno onemogućila aktivno bavljenje istom. Umro je 24. prosinca 2009. godine oko 2:00 sata, u dobi od 93 godine. Pokopan je 26. prosinca 2009. godine u Caracasu.

Vanjske veze

Rafael Caldera na Wikimedijinoj ostavi

• (es) Rafael Caldera Arhivirano 2005-10-29 na Archive.is-u — Official biography.
• (es) Rafael Caldera Arhivirano 2006-06-16 na Wayback Machine-u — Biography from National Convergence webpage.
• (es) Speeches and Biography
• (es) Extended bio by CIDOB Foundation Arhivirano 2013-02-17 na Wayback Machine-u
• (es) Interview to Rafael Caldera (RCTV, 19 September, 1993) - YouTube
• (es) Rafael Caldera´s message to Venezuelan Youth in 1998 na YouTube
• Rafael Caldera — Daily Telegraph obituary

• p
• r
• u

Predsjednici Venezuele

Napomena: Italik označava vršitelja dužnosti predsjednika

Država Venezuela
(1830–1864)

• José Antonio Páez (1830–1835)
• Andrés Narvarte (1835)
• José María Vargas (1835)
• José María Carreño (1835)
• José María Vargas (1835–1836)
• Andrés Narvarte (1836–1837)
• José María Carreño (1837)
• Carlos Soublette (1837–1839)
• José Antonio Páez (1839–1843)
• Carlos Soublette (1843–1847)
• José Tadeo Monagas (1847–1851)
• José Gregorio Monagas (1851–1855)
• José Tadeo Monagas (1855–1858)
• Pedro Gual Escandón (1858)
• Julián Castro (1858–1859)
• Pedro Gual Escandón (1859)
• Manuel Felipe de Tovar (1859–1861)
• Pedro Gual Escandón (1861)
• José Antonio Páez (1861–1863)
• Juan Crisóstomo Falcón (1863–1864)

Sjedinjene Države Venezuele
(1864–1953)

• Juan Crisóstomo Falcón (1864–1868)
• Manuel Ezequiel Bruzual (1868)
• Guillermo Tell Villegas (1868–1869)
• José Ruperto Monagas (1869–1870)
• Guillermo Tell Villegas (1870)
• Antonio Guzmán Blanco (1870–1877)
• Francisco Linares Alcántara (1877–1878)
• José Gregorio Valera (1878–1879)
• Antonio Guzmán Blanco (1879–1884)
• Joaquín Crespo (1884–1886)
• Antonio Guzmán Blanco (1886–1887)
• Hermógenes López (1887–1888)
• Juan Pablo Rojas Paúl (1888–1890)
• Raimundo Andueza Palacio (1890–1892)
• Guillermo Tell Villegas (1892)
• Guillermo Tell Villegas Pulido (1892)
• Joaquín Crespo (1892–1898)
• Ignacio Andrade (1898–1899)
• Cipriano Castro (1899–1908)
• Juan Vicente Gómez (1908–1913)
• José Gil Fortoul (1913–1914)
• Victorino Márquez Bustillos (1914–1922)
• Juan Vicente Gómez (1922–1929)
• Juan Bautista Pérez (1929–1931)
• Juan Vicente Gómez (1931–1935)
• Eleazar López Contreras (1935–1941)
• Isaías Medina Angarita (1941–1945)
• Rómulo Betancourt (1945–1948)
• Rómulo Gallegos (1948)
• Carlos Delgado Chalbaud (1948–1950)
• Germán Suárez Flamerich (1950–1952)

Republika
(1953–1999)

• Marcos Pérez Jiménez (1952–1958)
• Wolfgang Larrazábal (1958)
• Edgar Sanabria (1958–1959)
• Rómulo Betancourt (1959–1964)
• Raúl Leoni (1964–1969)
• Rafael Caldera (1969–1974)
• Carlos Andrés Pérez (1974–1979)
• Luis Herrera Campins (1979–1984)
• Jaime Lusinchi (1984–1989)
• Carlos Andrés Pérez (1989–1993)
• Octavio Lepage (1993)
• Ramón José Velásquez (1993–1994)
• Rafael Caldera (1994–1998)

Bolivarska Republika
(1999–danas)

• Hugo Chávez (1999–2013)^a
• Diosdado Cabello (2013)
• Nicolás Maduro (2013–danas)^b
• Juan Guaidó (2019–danas)^b

^a Pedro Carmona je tokom 2002. nakratko bio vršitelj dužnosti predsjednika, dok Chávez nije izabran na drugi mandat. ⋅ ^b Narodna skupština priznaje Guaidóa kao v.d. predsjednika, međutim Nicolás Maduro je odbio povuči se vlasti i priznati ga kao svog nasljednika (vidi Predsjednička kriza u Venezueli).