Karlistički ratovi

Karlistički ratovi skupni je naziv za niz građanskih ratova u Španjolskoj tijekom 19. stoljeća. Radilo se uglavnom o sukobima različitih pretendenata na španjolsko prijestolje, no određenu su ulogu igrale i političke razmirice. Zapravo, u nekoliko navrata u razdoblju od 1833. do 1876. "karlisti", tj. sljedbenici infanta Karlosa (koji je kasnije vladao kao kralj Karlos V) i njegovih potomaka, okupili su se pod pokličem "Bog, domovina i kralj" i obznanili da se bore za španjolsku tradiciju (tj. za legitimizam i katoličanstvo) protiv liberalizma, a kasnije i republikanstva, koje su sprovodile španjolske vlade koje bi se u tim trenucima našle na vlasti. Karlistički su ratovi imali jaku regionalnu komponentu (Baskija, Katalonija itd.), s obzirom na to da je novi poredak doveo u pitanje pravne aranžmane koji su bili specifični za pojedine regije i koji su opstajali stoljećima.

Kad je 1833. umro kralj Ferdinand VII, njegova četvrta supruga Marija Kristina postala je regentica u ime svoje maloljetne kćeri Izabele. To je razdijelilo zemlju na dvije frakcije: jednu su činili kristinci (ili izabelinci), a drugu karlisti. Kristinci su bili pristaše regentice i njezine vlade i bili su bliski liberalima. Karlisti su bili pristaše Karlosa V, pretendenta na prijestolje i brata umrlog Ferdinanda VII, koji je negirao valjanost pragmatičke sankcije iz 1830, koja je poništila polusalijski zakon (on je rođen prije 1830). Karlisti su se zalagali za povratak na apsolutističku monarhiju.

Neki povjesničari smatraju da je bilo tri rata, no prema drugim autorima i današnjem općeprihvaćenom shvaćanju, postojala su dva velika sukoba, prvi i drugi, dok se događaji iz razdoblja od 1846. do. 1849. uzimaju kao epizoda manje važnosti.

Prvi karlistički rat (1832–1839) trajao je više od sedam godina, a borbe su u nekom trenutku zahvatile gotovo svaki dio zemlje, iako je glavni sukob bio usredotočen na karlistički zavičaj u Baskiji, Kataloniji, Aragonu i Valenciju.
Drugi karlistički rat (1846–1849) bio je manji katalonski ustanak. Pobunjenici su pokušali postaviti Karlosa VI na prijestolje. U Galiciji ustanak je bio manjeg opsega te ga je ugušio general Ramón María Narvaez.^[1]
Treći karlistički rat (1872–1876) počeo je nakon svrgavanja jednog monarha i abdikacije drugoga. Kraljica Izabella II zbačena je s prijestolja u uroti liberalnih oficira 1868. godine te je napustila Španjolsku. Španjolski parlament (Cortes) za kralja je proglasio Amadea, vojvodu od Aoste (i drugog sina talijanskog kralja Viktora Emanuela). A kad je tijekom španjolskih izbora 1872. vlada krenule u nasilne akcije protiv karlističkih kandidata i kad su ti izbori pokazali da je došlo do odmaka od karlizma, karlistički pretendent Karlos VII odlučio je da samo silom oružja može osvojiti prijestolje. Tako je započeo treći karlistički rat, koji je trajao do 1876.

Karlisti su smatrali da Španjolski građanski rat (1936–1939) nije ništa drugo do još jedan križarski rat protiv sekularizma. Usprkos pobjedi njihove strane, general Franco osujetio je namjere karlističkih rojalista. On je njihove paravojne snage inkorporirao u Nacionalističku vojsku, a njihovu političku stranku (Comunión Tradicionalista) u svoj Nacionalni pokret (Falange Tradicionalista y de las J.O.N.S.).